Bitka kod Svete Helene 1557.

Dok su trajali lipanjski i srpanjski pregovori o primirju u Carigradu tijekom kojih je sultan Sulejman Veličanstveni tražio od kralja Ferdinanda predaju utvrda i gradova Sigeta (Sziget), Palote (Palota) i Egera (Eger) u Ugarskoj i zaostala dvogodišnja potraživanja u ime danka, ban je Petar Erdedi (Erdődy) 31. srpnja 1557. dojavio svim susjednim velikašima i vojnim zapovjednicima na Granici o okupljanju dviju jakih osmanskih postrojba u Banjaluci i Požegi i namjerama osmanskih vojskovođa da “ostatke ovoga pretužnog Kraljevstva opustoše, osvoje i zauzmu”. No, i vrhovni je kapetan Ivan Lenković pazio da ga ne zateknu “Turci nepripravna i drijemajućeg”. On je, naime, od svojih uhoda bio pravodobno upoznat s pripremama bosanskog Ali-paše u okolici Banjaluke gdje su mu se sa svojim vojskama pridružili sandžak-begovi: hercegovački Malkoč i livanjsko-kliški Ferhat. Znajući da im je namjera bila nasrnuti na Hrvatsku i Slavoniju, ubrzano je pripremao obranu i tražio od susjedne hrvatske gospode pomoć u ljudima, oružju i ostalim ratnim potrepštinama. Nikola Šubić je, primjerice, u iščekivanju napada pečujskog sandžak-bega na Međimurje i kanjiško Prekomurje ipak izdvojio i poslao Lenkoviću sto konjanika u ime obrane staroga zrinskog patrimonija u Pounju. Tih se dana i ban Erdedi domogao trojice osmanskih izvidnika koje su hrvatski haramije zarobili u okolici Zrina i od kojih je doznao pašine planove. Naime, cilj mu je bio obnova i dodatno utvrđivanje razvaljenog Novigrada na Uni, a kako bi taj posao nesmetano obavile pješačke postrojbe, namjeravao je konjaništvom istovremeno pustošiti hrvatske i slavonske predjele u zaleđu Granice. Stoga je ban 4. kolovoza iz turopoljskog Želina naredio okupljanje svih raspoloživih vojnih efektiva Slavonije: u Križevcima pod Lenkovićevim i u Ivaniću i Rakovcu pod njegovim zapovjedništvom, a za mjesto okupljanja hrvatske vojske odredio je Topusko pod zapovjedništvom kapetana Herbarta Auersperga Turjaškog. Sve je te priprave ban obavio u dogovoru i na preporuku iskusnoga Lenkovića od kojega se nije ustručavao zatražiti savjete i poslušati ih.

           Osmanska snažna postrojba od oko 4 000 konjanika provalila je uskoro iz pravca Čazme zaobišavši Ivanić i pustošeći uz rijeku Lonju, osvanula je 19. kolovoza jugozapadno od Rakovca, u blizini Sv. Helene. Tog dana, a bio je četvrtak, prepriječio joj je put Ivan Lenković kojemu su se sa svojim postrojbama pridružili podban Ivan Alapić (Alapi) i vlastelin Ladislav Kerečenji (Kerecsenyi). Lenković je tom prilikom raspolagao sa svega 300 teško oklopljenih i 100 lakih konjanika (katana), te s oko 700 pješaka. Na pomoć bana Erdedija nije mogao računati jer je ovaj baš tih dana obolio. Ipak, oko podneva je tog dana, kličući: “U ime Božje!”, krenuo u frontalni napad s pješaštvom i manjim brojem konjanika, da bi se usred kreševa pojavilo teško njegovo konjaništvo koje je, udarivši na bočne strane, posve razbilo osmanski bojni red. Uspaničenu je neprijateljsku vojsku Lenković potom nemilosrdno decimirao, rutinirano i promišljeno progonio sve do Save u kojoj se veliki broj bjegunaca udavio. Na kraju mu je u boju i tijekom progona uspjelo eliminirati gotovo polovicu ukupnog broja osmanskih konjanika, preoteti im opljačkano blago i osloboditi svo pohvatano roblje. Plijen je bio neočekivano velik. Suvremenici, naime, tvrde da je svaki Lenkovićev vojnik nakon te pobjede raspodjelom plijena dobio dva do tri konja s punom ratnom opremom. Ušavši u okršaj s višestruko nadmoćnijim neprijateljem Lenkoviću se i tada, slijedeći svoj životni moto: “Što Bog dade!”, rizik u konačnici isplatio. Važnost i značaj te pobjede isticali su potom gotovo svi kroničari, ljetopisci, polihistori i povjesničari (Tomašić, Vramec, Istvánffy, Valvazor, Rattkay itd.). Opisavši tijek tih događanja prvi je pisac moderne sinteze hrvatske povijesti, Tadija Smičiklas, primjerice, lakonski zaključio: “Ostanci Hrvatske se spasiše od propasti!”. 

          Od Hrvatske je, dakle, Lenković privremeno otklonio opasnost u isto vrijeme kada je sultan Sulejman s velikim vezirom Rustanom otpravio iz Carigrada u Beč Ferdinandovo poslanstvo na čelu s biskupom Antunom Vrančićem s porukom da će se Porta primirja pridržavati dok Ferdinand ne odluči je li spreman predati Siget i namiriti dvogodišnji danak mira. No, na hrvatsko-slavonskoj granici nitko se nije pouzdavao u vijesti o primirju, pa su pripreme koje je obavio ban Erdedi - ne bi li što uspješnije obranio hrvatske krajeve u zaleđu Granice - urodile ne samo Lenkovićevim trijumfom, već tijekom te jeseni i pobjedama koje su proslavile Herbarta Auersperga i Krstu, sina Lenkovićeva prethodnika na mjestu vrhovnog kapetana Krajine Ivana Ungnada. Samo tri dana iza svojega slavnog poduhvata Lenković je iz Varaždina izvijestio štajerske staleže preko svojih povjerenika Vilima Grassweina, Ivana Holbenberga i Krste Lamberga da je kapetanu Krsti Ungnadu uspjelo pod Koprivnicom te nedjelje potući četu od 150 akindžija. Mjesec dana kasnije je, pak, Herbartu Auerspergu pošlo za rukom da sa svega 340 uskoka iznenadnom akcijom natjera u bijeg oko 4 000 martolosa i akina koji su namjeravali podsjesti Senj. Unatoč, dakle, obimnim i temeljitim pripremama te nadmoćnom broju vojnika, bosanskom paši i njegovim vojskovođama nije kao u prijašnjim desetljećima uspijevalo iznenaditi hrvatske branitelje i prisiliti ih da bespomoćno sa zidina svojih utvrda i gradova gledaju bespoštedna pustošenja i pljačku ruralne okolice tih zaštićenih mjesta. Jasno, obrambeni sustav još uvijek nije besprijekorno ispunjavao svoju primarnu zadaću, ali je zato bio na dobrom putu da takav cilj i postigne. Što se to, dakle, kvalitativno promijenilo na hrvatskim granicama od sredine 40-tih do sredine 70-tih godina u usporedbi s ranijim desetljećima toga istog 16. stoljeća?

           Najznačajniji se događaj u razvoju vojne strategije zbio razdvajanjem zapovjednog lanca, neovisnog o hrvatskom banu i izravno podređenog habsburškim vojnim zapovjednicima ili Habsburgovcima samim. Takvi su se vojskovođe i zapovjednici nazivali vrhovnim kapetanima, a sjedišta su im bila u Senju, Bihaću i Križevcima.

           Razdoblje kojemu pripada i bitka kod Sv. Helene (1546.-1578.) obilježeno je nastavkom procesa modernizacije fortifikacija i obrambenog sustava, ali i vrlo važnom, gotovo ključnom, Lenkovićevom gradnjom kule Nehaj kraj Senja i pod vodstvom nadvojvode Karla izgradnjom posve novog grada utvrde - Karlovca. Vojna krajina je organizirana kao manje-više koherentna, dobro povezana zona obrane, izuzeta iz nadzora civilne vlasti i ostalih vojnih jurisdikcija. S obzirom na taktiku, ali i strategiju ratovanja posve je očito da su vojne vlasti i postrojbe u Hrvatskoj usvojile osmanski način ratovanja koji sve češće koriste upravo na prostorima osmanske vlasti. Rezultati su se takva razvoja najbolje očitovali u naredom razdoblju (1578.-1604.) kada je konačno uspostavljena ravnoteža zaraćenih strana na "Predziđu kršćanstva". Bitka kod Siska (1593.) i strahoviti poraz bosanskoga paše nakon stoljetne inferiornosti hrvatskoga, ugarskog i austrijskog oružja ukazuje na uspješan oporavak i razvoj obrambenoga protuosmanskog sustava, ali i na usklađenost i dobru kooperativnost vojske Krajine s onima hrvatskog bana i hrvatskih velikaša. No, da bi se došlo do takve pozicije, hrvatski je čovjek, plemenit i neplemenit, morao iskusiti još brojne krbavske tragedije, uzničke i prognaničke godine, ali i trenutke slave poput Lenkovićeve Svete Helene, jer se jedino tako mogao nadati mirnijoj sutrašnjici.

Tekst: Ivan Jurković 

(objavljeno u knjizi: Sveta Helena, Matica hrvatska ogranak

Sveti Ivan Zelina i Muzej Sveti Ivan Zelina, Sv. I. Zelina, 2007.)