Prilozi za razvoj turizma Svetog Ivana Zeline

Prilozi za razvoj turizma Svetog Ivana Zeline

Uvod

Danas se razvoju turizma kao važnoj gospodarskoj grani posvećuje velika pažnja, kako na državnom nivou, tako i na nivou općina i gradova. Turizam je danas vrlo rasprostranjena i raznovrsna industrija prilagođena lokalnim specifičnostima i atrakcijama. Prema definiciji turizma Svjetske turističke organizacije (UNWTO)[1], turizam uključuje sve aktivnosti proizašle iz putovanja i boravka osoba izvan njihove uobičajene sredine ne dulje od jedne godine radi odmora, poslovnog putovanja i drugih razloga nevezanih uz aktivnosti za koje bi primili ikakvu naknadu u mjestu koje posjećuju[2].

Osnovna jedinica za proučavanje turizma je turist, odnosno svaka osoba (putnik) koja na putovanju izvan svog mjesta stalnog boravka provede najmanje 24 sata (ali ne dulje od jedne godine), a putovanje poduzima radi odmora, razonode, rekreacije, relaksacije, obiteljskih, zdrastvenih, poslovnih, profesionalo – stručnih i sličnih razloga.

Grad Sv. Ivan Zelina je s obzirom na svoje ruralne resurse, poželjan geostrateški položaj blizu Zagreba, te značajan turistički potencijal, orijentiran na razvoj više oblika kontinentalnog turizma. Ali turizam kakvim ga danas percipiramo je imao svoj razvojni put dulji od jednog stoljeća. Naravno da se on razvijao i prilagođavao potrebama potencijalnih konzumenata, njihovoj platežnoj moći, općim trendovima razvoja turizma u svijetu itd.

U ovom radu pokušati ćemo opisati kakav je bio razvojni put zelinskog turizma, od njegovih prapočetaka, pa do osamdesetih godina 20. stoljeća. Tekst je nastao za potrebe Zbornika muzej Sveti Ivan Zelina, koji je trenutno u pripremi te će biti izdan tijekom ove godine. 

Turizam prije turizma

Razvojem građanskog društva i povećanjem platežne moći stanovništva u 19. st. ljudi sve više putuju izvan svog mjesta boravišta. Prema današnjoj terminologiji, posebno su bila razvijena dva oblika turizma: vjerski (hodočasnički) i zdravstveni.

 Vjerski turizam.

Ovdje su najviše zastupljena hodočašća Majci Božjoj u Mariju Bistricu. Preko Sv. Ivana Zeline i Zelinske gore na tisuće hodočasnika je svake godine odlazilo na Mariju Bistricu, te se nakon hodočašća vraćalo istim putem. Preko zelinskog područja kretali su se hodočasnici iz Posavine, Podravine, Bilogore itd. Kako je hodočašće trajalo nekoliko dana, hodočasnici su noćili po raznim sjenicima i štagljevima, kupovali su hranu i piće, gostili se po krčmama. Zanimljivo je kako je grof Ivan Kapistran Adamović, vlasnik Sv. Helene instruirao svoje podanike da pripreme prolazak hodočasnika kroz svoje područje. Dao je nalog da se na putu hodočasnika pripreme kolibe i sjenici sa drvenim klupama i stolovima kako bi hodočasnici mogli odmoriti. Također ih se ima podvoriti „slabijom rakijom tropicom“. Također traži od krčmara da prodaju „crkveno ili dvorsko“ vino, kako bi povećao prihode sveto helenskog imanja[3].

Odlazak u Mariju Bistricu je bio tzv. vjerski turizam Zelinčana

 Zdrastveni turizam.

Varaždinske toplice su bile omiljena destinacija starijih, imućnijih žena iz zelinskog kraja. Žene sa sela su odlazile na oporavak u Varaždinske toplice najčešće nakon što se završe radovi u poljima, te poberu vinogradi. Od kada su žene iz zelinskog kraja odlazile u Varaždinske toplice, nije točno poznato. U svakom slučaju je to nakon izgradnje Konstantinove kupelji 1779.g. Od 1820.g se u Varaždinske toplice uvodi stalni liječnički nadzor, te one postaju pravo termalno lječilište. Od 19. st. pa na dalje ovaj vid zdrastvenog turizma je u stalnom razvoju.

 Najpoznatiji zelinski turist.

Donjozelinski župnik, svećenik i prosvjetitelj Dragutin Stražimir svakako je najpoznatiji turist zelinskog kraja u 19. st. Često je putovao u Beč i Budimpeštu, a na liječenje je odlazio u Karlove Vary u Češkoj. Prilikom posljednjeg povratka iz Karlovih Vara Stražimir umire u Pragu[4].

 Slavni turist koji nikada nije došao.

Ludwig van Beethoven, slavni kompozitor, najavio je svoj dolazak u Paukovec, k svojoj prijateljici grofici Ani Mariji Erdedy rođenoj Nizky. Tokom velikih školskih praznika 1817.g. Beethoven najavljuje svoj dolazak u Paukovec, zajedno sa nećakom Karlom, te od grofice traži da mu osigura sobe za učenje i udobno stanovanje (danas bi kazali da je tražio luksuzni apartman). Na žalost, do ovog turističkog posjeta nije došlo (možda i zato što Beethoven nije imao dovoljno novaca za transportne troškove)[5].

 Putopisne crtice iz života jednog putujućeg đaka.

Ove putopisne crtice napisao je Franjo Šuller 1866.g. Među ostalim opisuje svoj put od Varaždina do Zagreba. Što se tiče Sv. Ivana, zapisao je:..“podbrusiv ljudski pete stignemo do brza u sv. Ivan, gdje rodi obilno vinska kapljica. S početka nemogah razabrati da li to selo ili trgovišće; buduć da ima kasarnu žandarsku i financiersku, svratištah, priličnih dućanah i množinu tvornicah za kuhinjsko posudje; buduća hrvatska izložba dobit će odatle liepi kontigent rukotvorinah…Nismo se tude mnogo bavili, malko se tek navratismo u gostionu K Jelenu. Vidjevši, da je i u hrvatskom sv. Ivanu svuda već njemačka kultura procvala, pobrasmo sve svoje, te hajde dalje.“ (Šuller, 1866:66)

 Tranzit kočijama kroz Sv. Ivan Zelinu u 19.st.

U Beču je 1822.g. objavljen vozni red za poštanske kočije na relaciji Beč – Zagreb – Kotor, a koje su prolazile kroz Sv. Ivan Zelinu. Na relaciji Varaždin - Zagreb postaje za promjenu konja bile su: Ostric, Breznica, Sv. Ivan Zelina i Popovec. Kočiji je trebalo 5 sati vožnje da prođe trasu od Varaždina do Zagreba. U Sv. Ivanu Zelini postojalo je više svratišta u kojima su se putnici mogli okrijepiti, odmoriti, ali i prenoćiti u slučaju nekog nepredviđenog kvara na kočiji. Ovom poštanskom kočijom Sv. Ivan Zelina je bila vrlo dobro povezana sa dvije metropole – Bečom i Zagrebom[6].

Diližansa kakva je saobraćala kroz Sv. Ivan Zelinu 

Zelinska svratišta i gostione na kraju 19.st.

Zahvaljujući svojem vrlo dobrom položaju uz važnu cestu Zagreb – Varaždin gostioničarski posao u Sv. Ivanu Zelini je krajem 19.st. procvao. Pojedine gostione i svratišta bili su specijalizirani za purgere, seljake koji su u Sv. Ivan došli nešto kupiti ili za tranzit. Najveće i najpoznatije gostione nalazile su se na glavnom trgu. To je prvo bila gostiona i svratšte Antolković, koji je kasnije još nosio naziv hotel. Na drugoj strani trga nalazila se velika oštarija ili kavana. Ona se nalazila u zgradi sagrađenoj krajem 18.st. oštarija je imala odvojene sobe za gospodu i za običan puk.

Krajem 19.st. u Sv. Ivanu Zelini još su postojale: krčma Borovečki, birtija Posavec, krčma Jurice Bocaka, gostionica Ivice Bocaka, gostionica Miletić, gostionica Hoffer, krčma Nikole Desančića i gostionica Dananić. Vjerojatno je na zelinskom brijegu bilo još svratišta i gostionica, ali o njima nisu poznati podaci. S obzirom da su sve nabrojene gostione i svratišta radili dobro i isplativo, ova je djelatnost u Sv. Ivanu Zelini cvala (barem za Austrougarske)[7].

Počeci turizma u 20. stoljeću

Zelinska kupališta u prvoj polovici 20.st.

Jedna od najbogatijih zelinskih obitelji bila je obitelj Ignaca Trgovca (koji se obogatio trgovinom). Njegova trgovina se nalazila na križanju Varaždinske ulice i puta za Topličicu Gornju. Nedaleko svoje trgovine (kod Okna, izvora tople vode) Ignac Trgovac je sagradio drveno kupalište, vjerojatno krajem 19.st. Kupalište se lijepo vidi na razglednici Sv. Ivana Zeline sa kraja 19.st. Nakladnik razglednice je bio Ignac Trgovac. Kupalište se sastojalo od drvenog bazena i kabina za presvlačenje. Bile su odvojene kabine za ženske od muških, ali u bazenu su se kupali svi zajedno. Termalna voda sa izvora (okna) protjecala je kroz bazen. Dno bazena je također bilo drveno. Cijena kupanja bila je dva novčića za djecu, te pet novčića za odrasle. Bazen je nestao kada na tom mjestu obitelj Pucek počinje graditi ciglanu[8].

Drugi bazen, koji se također punio vodom iz termalnog izvora Okno, sagradio je trgovac I. Pajnić. Između dva rata tzv. Pajničkin bazen je bilo najpoznatije kupalište Zelinčana. Bio je dimenzija 12 x 6 metara. Pored bazena su se nalazile drvene kabine za presvlačenje, a ispod bazena se nalazio ribnjak. Obitelj Pajnić je naplaćivala kupanje u svojem bazenu.

Zelinski kupači u Pajnićevom bazenu

Treći bazen je sagradio Rajko Bivec u Biškupcu, na manjem obronku, s lijeve strane ceste prema Žlebici. Za razliku od Pajnićeva bazena ovaj se napajao hladnom vodom iz potoke Velika Reka. Bio je veličine 10 x 4 metra, okružen livadom za sunčanje[9].

Svi naprijed spomenuti bazeni su prvenstveno služili domaćem stanovništvu za rekreaciju, razonodu, ali i pranje (održavanje osobne higijene). Početkom 20.st. nije postojao javni vodovod, a niti kupaonice po kućama. Napredak je ostvaren tek kada je Bocak sagradio zelinski vodovod koji je omogućio da se zelinčani snabdijevaju vodom iz javnih česmi.

Autobusna linija Sv. Ivan Zelina – Zagreb

Nikola Kos Vutek je 1924.g. kupio rabljeni autobus marke Shevrolet te je počeo voziti zelinčane u Zagreb. Ispočetka je vozio ovisno o potrebama, ali je ubrzo uspostavio redovitu autobusnu liniju sa voznim redom. Ova redovita autobusna linija postala je jedan od preduvjeta za dolazak zagrebčana u Sv. Ivan Zelinu, te poticaj za razvoj turističkih putovanja. Vutek je autobusnu liniju držao sve do završetka 2. Svjetskog rata kada mu je tvrtka nacionalizirana, te autobusi oduzeti[10].

Turistički vodič „Hrvatskim zagorjem i prigorjem

Između dva rata pojavljuju se prvi turistički vodiči koji posjetiteljima pružaju iscrpnije informacije o krajevima koje posjećuju. Šimun Vlahov je 1936.g. objavio turistički vodič pod nazivom Hrvatskim zagorjem i prigorjem. U njemu lijepo opisuje kako turistički putovati Hrvatskim prigorjem i upoznati njegove znamenitosti.

Prvi vutekov autobus na relaciji Zagreb - Sveti Ivan Zelina 

Plan osnivanja turističkog odbora Sv. Ivana Zeline

Prvu ideju osnivanja turističkog odbora u Sv. Ivanu Zelini iznio je Milan Pažić, načelnik općine u brošuri Dvadeset godina obstanka obćine Nutarnji Sv. Ivan Zelina 1922. – 1942. potrebu za osnivanjem turističkog odbora općine, a time i potrebu za razvojem turizma Pažić je obrazložio na slijedeći način: „Ima se izabrati turistički odbor, i to jedan dio iz obćinskog odbora, a jedan dio iz redova građana. Taj odbor rukovodio bi svim radovima vezanim na turizam i vršio bi stalnu propagandu za samo mjesto putem novina, slikokaza itd. odbor bi radio u zajednici s obćinskim poglavarstvom i imao bi biti kopča između raznih obćinskih odbora, koji se često mijenjaju, i kao jamstvo, da će se stvari započete za vrieme jednog odbora, po istim nacrtima i zamislima i nastaviti. Odbor bi nadalje imao brigu organizirati izlete u Sv. Ivan Zelinu, te o njima na vrijeme obavještavati gostioničare našega mjesta. Osim toga imao bi voditi nadzor, da li se mjesto drži u redu, i svojim djelovanjem pospješiti razvoj gostiteljstva u mjestu Sv. Ivan Zelina.“ (Pažić, 1943:51). Nije nam poznato da li je ideja o osnivanju turističkog odbora zaživjela.

Turističko društvo u Zelini 1953.g.

U knjizi 50 godina sporta u Zelini (1907 – 1957.) spominje se aktivna uloga Turističkog društva koje je u suradnji sa Ribarskim društvom „Zelina“ provelo akciju poribljavanja gorskog potoka Zeline. Na području potoka od Biškupca do starog grada Zeline podignuto je više brana, te su u potok puštene pastrve. Također se radilo na tome da se ta zona Velike reke proglasi zaštićenim dijelom prirode[11].

Izgradnja zelinskih bazena

Početkom pedesetih godina napravljene su balneološke analize termalne vode na zviru Okno, te se uskoro, već 1954.g. počelo sa kopanjem velikog olimpijskog bazena pored šumice Cerine. Točan datum završetka radova nije nam poznat, ali već 1956.g. se u velikom olimpijskom bazenu održavaju plivačka natjecanja. Početkom šezdesetih godina na kupališnom kompleksu je izgrađeno:

• Olimpijski bazen dimenzija 50 x 25 metara
• Bazen za neplivače površine 700 m2
• Mali dječji bazen ( tzv. Švrćo)
• Pomoćni objekti površine 350 m2
• Svlačionice za cca 1.000 kupača
• Sanitarni čvorovi i tuševi
• Restauracija
• Parkirališta za automobile

Prema kazivanju Brčić Slavka, jednom od vodećih političara u Zelini u ono vrijeme, bazenima je nakon izgradnje upravljalo Turističko društvo Zelina, a Turistički savez je osnovan 27.5.1965.g. predsjednik Turističkog saveza je bio Brčić Slavko[12].

Kako se stalno povećavao broj osobnih automobila kod građana, tako se povećavao i broj posjetitelja zelinskog kupališnog kompleksa. Zelinski bazeni postajali su sve popularniji kako kod Zelinčana, tako i Zagrebčana.

Iskop zelinskog bazena počeo je 1954. godine

Zelinski turizam prema programu razvoja iz 1963. godine

Za potrebe Skupštine općine Zelina 1963.g. Markiš Mato, dipl. ekonomist izradio je Program razvitka turizma na području općine Zelina. Ovaj opsežan program je trebao biti putokaz za budući razvoj turizma Zeline. I danas je zanimljivo vidjeti kako su tadašnje strukture vlasti vidjele razvoj turizma u Zelini. Prema ovom Programu, ključna je orijentacija Zeline na turizam.

Što se tiče izgradnje turističke infrastrukture, zaključci su slijedeći[13]:

1. Cijelo mjesto Zelina sa najbližom okolicom razvijati kao turističko mjesto, a posebno kao izletničko – turistički centar grada Zagreba.
2. S obzirom na vijek trajanja objekata i potrebne investicije gdje god je to moguće, ići na laganiju gradnju naročito u prvoj etapi, te na taj način ostvariti veće i jeftinije kapacitete.
3. Izgradnju podesiti tako da se njome realizira stvaranje rekreativno – sportskog centra i da se cijelo mjesto Zelina i okolica prilagođuje za potrebe i razvitak turizma.
4. Kod usklađivanja kapaciteta sa stvarnim potrebama naročito voditi računa o raznovrsnosti oblika njihovog korištenja, te racionalnijeg korištenja svih objekata u toku cijele godine.
5. Glavni nositelj ugostiteljsko turističke inicijative u izgradnji ostalog treba da bude Ugostiteljsko – turističko poduzeće Prigorje

U pogledu izgradnje ugostiteljskih i smještajnih kapaciteta u Programu je definirano 10 točaka[14]:

1. U zoni kupališta proširiti postojeću restauraciju od 70 na 250 m2 zatvorenog prostora te izgraditi terase za oko 1500 stolica. Dakle, preurediti prostor za ukupno oko 1.700 stolica.
2. Preurediti i proširiti restauraciju na trgu u Zelini. Povećati kapacitete na 120 stolica. U istoj zgradi na katu urediti prostorije za manju kavanu sa oko 25 – 30 stolica, a u dvorištu iste zgrade na postojećem prostoru urediti vrtnu restauraciju za ljeto.
3. Urediti izletište Goričica i također organizirati pripreme specijaliteta na roštilju i ražnju.
4. U Donjoj Zelini otkupiti kuriju Domjanić koja je u dobrom stanju, te je adaptirati kao Lovački dom sa ugostiteljskim objektom i smještajnim kapacitetima. Preuređenje izvršiti u narodnom stilu, kao veću vinogradarsku klijet.
5. Kuriju Domin u neposrednoj blizini kupališnih objekata također otkupiti i adaptirati za smještajni kapacitet, te manji ugostiteljski objekt.
6. Kod starog zelinskog grada postaviti kiosk koji će služiti u toku ljeta za prodaju bezalkoholnih pića, uspomena i ostalih sitnih potrepština. Navedeni kiosk bi trebao imati nadstrešnicu koja bi za hladnije i kišne dane mogla poslužiti planinarima.
7. Na bazenu postaviti također kiosk s istom namjerom, kao i jedan kiosk u neposrednoj blizini novosagrađene benzinske pumpe.
8. Na putu za stari zelinski grad (bivši vojni objekt) izgraditi „lovačko – planinarsko – ribički dom“ sa smještajem i ugostiteljskim kapacitetom sa oko 20 stolaca i oko 10 kreveta. Ovaj objekat ujedno koristiti za smještaj planinara, a moći će poslužiti i kao vrlo lijepo izletište.
9. Sve ostale objekte u kojima se do sada obavlja ugostiteljska djelatnost i nadalje zadržati, ali njihovo unutarnje uređenje i namještaj obnoviti u skladu sa navedenim potrebama.
10. U neposrednoj blizini kupališta urediti dvije manje vinogradarske klijeti. U svakoj klijeti osigurati skromniji prostor za oko 20 stolica i potrebne prostorije za pripremu jela i pića.

Uz bazen su sagrađene svlačionice sa garderobom i restoran

Izgradnjom navedenih kapaciteta, broj stolica bi se povećao sa postojećih 550 na 2.165, odnosno četiri puta.

Programom se također predviđa[15]:

• Izgradnja 20 bungalova u zoni kupališta sa kapacitetom 70 -90 kreveta.
• Izgradnja motela sa 30 kreveta
• Izgradnja hotela sa 60 kreveta, te ugostiteljski objekt u hotelu sa oko 400 stolica
• Pokrenuti akciju preko turističkog društva i osigurati oko 100 kreveta u domaćoj radinosti

Navedenom izgradnjom Zelina bi dobila ukupno 285 kreveta u izgrađenim objektima, te još 100 u domaćoj radinosti. Programom je također predviđeno da ugostiteljsko – turističko poduzeće Prigorje Zelina otvori turistički biro koji će obavljati sve turističke poslove, vršiti organizaciju turističkog prometa, informativnu službu i propagandu. Uz ovo poduzeće spominje se i turističko društvo Zelina.

Naglasci turističkog razvoja nakon usvajanja programa iz 1963

Zamah turističkog razvoja u šezdesetim i sedamdesetim godinama

Nakon usvajanja Programa razvitka turizma na području općine Zelina doista dolazi do značajnih pomaka. Zelinsko kupalište postaje sve popularnije kod Zagrebčana. Na tisuće ljudi dolazi svakog vikenda na zelinske bazene, gdje se kupaju, roštiljaju u hrastovoj šumi, provode nezaboravne vikende, o kojima će se još generacijama pričati.

1963.g. počinje izgradnja bungalova poviše bazena. Kapacitet kreveta u bungalovima je trebao biti dostatan za jedan autobus turista. Ovi bungalovi su slijedećih petnaestak godina bili izuzetno dobro popunjeni turistima koji su iz srednje Europe putovali na Jadran ili se vraćali sa ljetovanja.

U upravljanju ugostiteljsko – turističkim resursima dolazi do promjene. Ugostiteljsko – turističko poduzeće Prigorje odlazi u stečaj, a sve njegove resurse, pa tako i bazene preuzima Trudbenik. Do tada se Trudbenik bavio samo trgovinom, ali nadalje se bavi i ugostiteljstvom i turizmom.

Ideja o gradnji modernog auto – kampa postala je realna kada se uspjelo lobirati u Auto – moto savezu Jugoslavije u Beogradu, te se uspjelo dobiti znatan novac za izgradnju kampa. Gradnja je počela 1965.g., a završena je do kraja slijedeće godine[16]. Svečano otvaranje tada najmodernijeg kampa u Jugoslaviji organizirano je 27.11.1966.g. uz veliki broj uzvanika. Ovaj moderni auto – kamp je postao ogromni iskorak Zeline u razvoju turizma. Kamp je uskoro uvršten u sve značajnije turističke vodiče Europe, među ostalim i čuveni ADAC.

Sada je trgovačko poduzeće Trudbenik upravljalo bazenima, auto – kampom, restauracijom i bungalovima. Bio je to vrlo veliki hladni pogon koji nije donosio prihode u slučaju lošeg vremena (ili kišnih ljeta bez prave vrućine). Tako je cijeli taj kompleks 1967. i 1968. poslovao sa gubitkom, te se Trudbenik želio riješiti gubitaša. Općinske strukture vlasti počele su pregovore sa tada vrlo jakom tvrtkom Astra iz Zagreba o preuzimanju bazena. U pregovorima se Astra obavezala da će raditi na proširenju bazenskih kapaciteta, pratećih objekata i restorana. Ova „predaja“ zelinskih bazena Astri u javnosti je dočekana vrlo loše. Zelinčani su bili protiv toga da strana tvrtka preuzme bazene koje su oni gradili dobrovoljnim radom. Astra je ipak preuzela bazene, te otpočela sa radovima na proširenju restauracije. U isto vrijeme je Astra upravljala i bazenima u Stubičkim Toplicama, te je tamo ulagala puno više nego u zelinski bazenski kompleks[17]. Budući da je Astra sve više zapuštala zelinske bazene, tražilo se novo rješenje za njihov opstanak. Vodeća zelinska politika je pronašla rješenje u Zelinskom zadružnom kombinatu.

Razglednica Trudbenika s restoranom Stara preša

Zelinski zadružni kombinat je postao novi „upravljač“ zelinskih bazena. Logika zelinskih političara je bila da kombinat vrlo dobro zarađuje na svojim kafićima i restoranima u Zagrebu, te da tim prihodima može pokrivati rashode zelinskih bazena. Treba znati da je tzv. hladni pogon bazenskog kompleksa bio izuzetno velik, da je brojio i do 40 zaposlenika. Ovdje su bili zaposlenici koji su vodili brigu o bazenima, velika restauracija sa kuhinjom, konobarima, čistačicama, auto – kamp sa osobljem koje je radilo u tri smjene (recepcija, čuvari, čistačice), čistačice i peračice bungalova.

Bilo je to ujedno doba kada je Zelinski zadružni kombinat zajedno sa Turističkim savezom općine pokrenuo degustacije vina koje su prerasle u izložbe vina po kojima je Zelina počela među prvima sa ovakvom vinskom manifestacijom. Prva izložba zelinskih vina održana je 18. do 25. svibnja 1969.g. u drvenoj, montažnoj zgradi iza restauracije na zelinskim bazenima. Na njoj je sudjelovalo 268 izlagača. Već slijedeće, 1970.g. to postaje Izložba prigorskih vina sa ocijenjenih 434 uzorka vina. Od 1974.g. izložba mijenja naziv u Izložbu vina sjeverozapadne Hrvatske. Ove su izložbe značajno pridonijele razvoju zelinskog turizma budući da su trajale prosječno 8-10 dana, a na njih su rado dolazili posjetitelji i degustatori iz cijele sjeverozapadne Hrvatske.

Zelinski zadružni kombinat je uložio značajna sredstva u proširenje i modernizaciju restauracije, te su u planu bili novi zahvati. Ali politika je procijenila da rukovodstvo kombinata nije „čvrsto“ na liniji samoupravnog socijalizma, te je rukovodstvo smijenjeno. Za novog direktora je postavljen provjereni, iz NOB-a zaslužni drug kako bi se sva ideološka skretanja spriječila. To je ujedno bio kraj razvoja zelinskih bazena i cijelog Rekreacijskog centra. U ono vrijeme, sredinom sedamdesetih, pa do početka osamdesetih godina bio je pravi trenutak za investicijske projekte. Kredita je bilo vrlo povoljnih, mnogo se gradilo na sve strane. Tako je na području općine Zelina Trudbenik izgradio novu robnu kuću u centru, tvornica Zelinka je izgradila novu tvornicu, također u Zelini. Izgrađen je i novi, moderni Zelinski komunalni centar. Taj pravi trenutak nije na žalost iskorišten da se izgradi i novi Sportsko – rekreacijski centar sa obnovljenim bazenima. Bilo je kasnije projekata, maketa itd. ali pravi trenutak za investicije je prošao. To je ujedno bio i početak propadanja zelinskih bazena.

Novo doba, od osamostaljenja Hrvatske na dalje donijelo je nove oblike razvoja turizma. Ali i danas se Zelinčani sa sjetom sjećaju zlatnog doba zelinskog turizma, kada su tisuće Zagrebčana svakog vikenda hrlile na zelinske bazene, a auto kamp je bio prepun brojnih turista iz raznih zemalja Europe.

Mladen Houška

Muzej Sveti Ivan Zelina

Trg A. Starčevića 13

mladen@zelina.hr

[1] United Nation World Tourism Organization

[2] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 25.03.2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62763>

[3] Adamović, K.I., 1774., Regulamentum dominiale (Gospodarski pravilnik iz 1774.g. za dobro Sv. Helena)

[4] Kolar-Dimitrijević, M., 2016., Prilog boljem poznavanju života i rada poljoprivrednog pisca Dragutina Stražimira, str. 35

[5] Houška, M., 2020., Ludwig van Beethoven 1770-2020., katalog izložbe Beethowene stretan ti 250. rođendan, str. 11

[6] Houška, M., Pažić, J., Dragija, S., Houška, J., 1994., Zelinska kronika, str. 102

[7] Houška, M., 2019., Veseli brijeg Svetoivanjski

[8] Rac., Lj. ml., Podaci o pokojnom Ljudevitu Racu starijem, rukopis 09.ožujak 1977., arhiva Muzej Sveti Ivan Zelina

[9] Pažić, M., 2006., Prilozi za povijest Svetog Ivana Zeline i okolice, str. 107

[10] Houška, M., ur., 2000., Sveti Ivan Zelina – sjećanje u razglednicama, str. 114

[11] Horvatić, I. ur., 1957., Pedeset godina sporta u Zelini

[12] Nikolić, M., 1978., Zabilješka s razgovora s Brčić Slavomirom - Slavkom

[13] Markiš, M., 1963., Program razvitka turizma na području općine Zelina, str. 53-54

[14] Markiš, M., 1963., Program razvitka turizma na području općine Zelina, str. 58-59

[15] Markiš, M., 1963., Program razvitka turizma na području općine Zelina, str. 59

[16] Nikolić, M., 1978., Zabilješka s razgovora s Brčić Slavomirom - Slavkom

[17] ibidem